Prdimahovina

Pričat ću dok mi jezik ne odsjeku.


05.06.2014.

Plejka, djetinjstvo u sarajevskoj mahali i kako raja nikad nije voljela šupke

1997.godine sam za nagradu što sam prošla odličnim na polugodištu od tate dobila plejku keca. Stari ju je nabavio u Njemačkoj. Imala sam tad jednu jedinu demo igricu, i to Tekken, koji je došao u tom skupom preskupom paketu. Bio je to januar, par dana nakon mog rođendana. Razbucala sam onaj karton k'o Mike Tajson Ivendera Holifilda. Nazvala bukvalno SVU raju na kućni. Nije prošlo sat vremena nas se 10 skupilo u mojoj sobi i s divljenjem gledalo u konzolu.

"Daj upali da igramo!"

"Imam samo jedan kontroler!"

"Nema veze, svakom po 5 minuta."

I fakat, imali smo minijaturnu štopericu i svako je smio 5 minuta poigrati Tekkena s kojim god likom hoće. Ja sam forsirala Jošimicua. Jest mi tad bilo nelogično što imaju dvije žene u haljinama sa velikim sisama da se tuku. Kontala sam uvijek: "Kad je Jošimicu opali pući će joj sisa.". Jesam majke mi.

Hele nejse, igrali smo se stalno. Kuća je vazda poslije škole bila puna djece. Svi su bili tu, i Diksi i Eko i Edi i Hare i Mumi i Selma i Anela i Špico i Dule i Dado. Negdje kroz pola godine zbavili smo još jedan kontroler, talili se da to čudo čipujemo, pa da možemo nabavljati igrice jeftinije. To je bio projekat male raje. Svi smo u tom bili skupa i svi smo plejku keca tretirali k'o našu stvar. Komunitarnu, drugarsku, zajedničku. Svako je imao svog lika, niko se nije svađao, niko se nije ljutio. Jesam podjebavala Edija kad mu Paula razbijem k'o papak čašu u kafani. Ali u prevečerje, kad se bježi kućama na večeru, uvijek smo se razilazili k'o prave poslovne kolege. Imali smo stalno nove planove za igrice, nove planove za druženja sa plejkom. Čak smo otkrili da na plejki možeš puštati CD-ove, pa nam je ona postala glavna stvar što se derneka i zabave tiče.

Izašla je dvica, al' mi smo i dalje oko svog keca deverali. Nismo razmišljali ni o čemu drugom. Turnire smo organizovali. Imali smo lijepo odrastanje.

Onda je Irfo operisao mudo. Stvarno jest. I njegova nas je mama zamolila da mu posudimo plejku na par dana. Nikad se nismo družili s Irfom, nikad ga nismo ni zvali na naše turnire i teferiče. Al' smo jaranski odlučili da mu je posudimo. Nikad je nije vratio.

Prošle su godine. Kupila sam sebi od prve plate trojku, pa četvorku. Imam i igrice koje volim, ne trebaju više čipovi. Imaš sniženja, kupuješ originale. Kitiš svoje ormariće igricama i gluparijama. Al' nema više raje. Nema teferiča, sve je to sad moje, a da mi je podijelit' s nekim. Edi je negdje u Holandiji, bavi se privatlukom. Eko ima curu, a i malo se nafur'o. Diksi ima frajera, malo se nafurala. Od onakve djece postali smo prosječni, glupi ljudi. Dosadni i isfrustrirani tuđim uspjehom. Nema više radosti za tuđi dar. Nema više ničega.

I jebiga, kontam nešto, možda bismo i sad bili skupa da mi Irfo nije ukr'o plejku. Irfo je oduvijek bio šupak. Možda bismo i danas sjedili skupa i pikali tekkena, dok teta Zuhra ne nazove da nam jebe mater jer ništa ne učimo. A možda smo jednostavno i mi šupci k'o Irfo. Samo što nam je taj čip ugrađen malo kasnije. Ne znam.... Ako neko od ekipe ovo pročita, znate gdje mi je kuća. Pozvonite i mahnite mojima. Mislim da su vas voljeli i da ste im svi bili kao djeca. Mene nema, al' nea veze. Da ste me htjeli naći mogli ste, doskora sam bila tu.

A ako Irfo ovo čita, nek zna da je i zaslužio ostat' bez muda. Čuj ukrast curici plejku, ja levata.

04.06.2014.

Ono kad Bosna i Hercegovina pobijedi Mexico, a ti ponovo postaneš dijete

Jutros u 03:30 sam bila budna i gledala sam reprezentaciju Bosne i Hercegovine, kao što to činim otkako ista postoji. Jeste li znali da je transfer Elvira Baljića bio najskuplji u historiji Real Madrida u tom momentu? Sjećate li se gola Zlatana Bajramovića protiv Norveške? Još bitnije, sjećate li se Zlatana Bajramovića?

Nije ni bitno. Jutros sam doživjela ono o čemu sam sanjala kao djevojčica. A to je da jednom ne ispušimo od Mexica. I nismo. Doživjela sam da Drogba hvali moju reprezentaciju. Doživjela sam da se raja digla na noge i da nas podržavaju ljudi koji možda nikad za nas nisu čuli prije. Takav ponos, bog te, evo suze mi opet naviru, za toliko poraza i toliko nefer ispadanja, toliko psovki upućenih konkretno Samiru Nasriju, koji je na mojoj crnoj listi ljudi kojima bih rado izbila zube. A vala i ima zube k'o konj.

Ne može čovjek ovoliko sreće podnijeti. Daleko od tog da smo naviknuti na pozitivu. Povratni pas Salihovića i Hajrovića i gle čuda! Mexico manji od nas. Kao i Grčka. Kao i Francuska. Kao i Španija (sjećamo se svi te utakmice, ne sumnjam).

Jutros u 03:30 sam iznova bila ponosna Bosanka. I jebi ga, znate kakvi smo, kad nas ponese emocija sve izađe na vidjelo. I ponijela me je emocija, Izete Hajroviću, toliko me je ponijela da sam u momentu zaboravila sva sranja i da sam gledala vaše rumene znojne face, vaše iskrene dobroćudne osmijehe, zaboravila sam kolone vozila koji se poraženi vraćaju iz Zenice, zaboravila sam Portugal i Kristinu, zaboravila sam sve što me je boljelo, samo zato što sam bila gnjevna i što sam mrzila pobjednike. Jesam. Iskreno vam kažem da jesam. Jer sam otkako sam prvi put vidjela našu reprezentaciju na terenu uvijek u njima vidjela heroje i pobjednike. Uvijek. I sad konačno imam pokriće. Sad mogu punih usta reći Švabi:"I mi smo bitni!". I jesmo, jesmo i bit ćemo.

Nismo Brazil, nismo ni Argentina. Sve je meni jasno. Ali šta god da bude na Svjetskom prvenstvu. Šta god se desilo za nekih 10 dana u ponoć u Brazilu, makar nam Messi zabio 6 komada k'o iz pičke. Makar izgubili, nea veze. Mi više nismo gubitnici. Nismo više, ljudi moji, gubitnici. I evo opet suza sretnica, evo ih! Neka ih! Ne znam kud ću sa sobom od sreće. Hvala ti Džeko klocino stara, hvala ti Pjanke princu mali, hvala ti Spaha iako me često nerviraš, hvala ti Izete, hvala ti Generalu Rahimiću, hvala ti Salihoviću noga ti je k'o top, hvala ti Luliću, hvala ti Safete, hvala i onima koje nisam nabrojala. Hvala vam.

Uspjeli ste me nasmijati dok mi suze pršte iz očiju. To je magija. Jutros u 03:30 se desila magija. I pretvorili ste me u djevojčicu u Salihamidžićevom dresu, koja se kune u reprezentaciju iako je opet izgubila i koja govori: "Vid'ćete vi. Ići ćemo i mi jednog dana u Evropu ili svijet. I nećemo stalno gubiti, da znate. Ne-će-mo."

18 godina kasnije ja sam opet djevojčica. Sa istom naivnosti onog djeteta što je više voljelo sport i igranje na cesti, nego barbike i druge budalaštine. 18 godina kasnije gledam svog tatu, visokog metar devedeset i stodeset kila teškog, kako su mu oči crvene od istih ovih suza. Čak nam ni stara nije mogla reći da nas više jebo fudbal, da nas jebo. I bila sam u pravu da ćemo jednog dana ići u svijet. Znala sam ja to od onog momenta kad su nas na Marakani kamenovali. Znala sam bolan da nećemo zauvijek biti zadnja rupa na sviralu. Znala sam da će nešto normalno u ovom ludilu pobijediti. I da će Chicharito gledati moje sunarodnjake sa zavisti, jer su bili bolji.

Majke mi moje, ne mogu više ništa pametno napisati osim: mogu vas k'o kokoške očerupati Argentinci, Iranci i Nigerijci, al' jarane meni ste heroji. I vratili ste mi nešto što sam mislila da je nestalo, a to je iskreni osjećaj djetinjeg ponosa. Šta reći nego fala...


Noviji postovi | Stariji postovi

<< 06/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930