Prdimahovina

Pričat ću dok mi jezik ne odsjeku.


04.06.2014.

Ono kad Bosna i Hercegovina pobijedi Mexico, a ti ponovo postaneš dijete

Jutros u 03:30 sam bila budna i gledala sam reprezentaciju Bosne i Hercegovine, kao što to činim otkako ista postoji. Jeste li znali da je transfer Elvira Baljića bio najskuplji u historiji Real Madrida u tom momentu? Sjećate li se gola Zlatana Bajramovića protiv Norveške? Još bitnije, sjećate li se Zlatana Bajramovića?

Nije ni bitno. Jutros sam doživjela ono o čemu sam sanjala kao djevojčica. A to je da jednom ne ispušimo od Mexica. I nismo. Doživjela sam da Drogba hvali moju reprezentaciju. Doživjela sam da se raja digla na noge i da nas podržavaju ljudi koji možda nikad za nas nisu čuli prije. Takav ponos, bog te, evo suze mi opet naviru, za toliko poraza i toliko nefer ispadanja, toliko psovki upućenih konkretno Samiru Nasriju, koji je na mojoj crnoj listi ljudi kojima bih rado izbila zube. A vala i ima zube k'o konj.

Ne može čovjek ovoliko sreće podnijeti. Daleko od tog da smo naviknuti na pozitivu. Povratni pas Salihovića i Hajrovića i gle čuda! Mexico manji od nas. Kao i Grčka. Kao i Francuska. Kao i Španija (sjećamo se svi te utakmice, ne sumnjam).

Jutros u 03:30 sam iznova bila ponosna Bosanka. I jebi ga, znate kakvi smo, kad nas ponese emocija sve izađe na vidjelo. I ponijela me je emocija, Izete Hajroviću, toliko me je ponijela da sam u momentu zaboravila sva sranja i da sam gledala vaše rumene znojne face, vaše iskrene dobroćudne osmijehe, zaboravila sam kolone vozila koji se poraženi vraćaju iz Zenice, zaboravila sam Portugal i Kristinu, zaboravila sam sve što me je boljelo, samo zato što sam bila gnjevna i što sam mrzila pobjednike. Jesam. Iskreno vam kažem da jesam. Jer sam otkako sam prvi put vidjela našu reprezentaciju na terenu uvijek u njima vidjela heroje i pobjednike. Uvijek. I sad konačno imam pokriće. Sad mogu punih usta reći Švabi:"I mi smo bitni!". I jesmo, jesmo i bit ćemo.

Nismo Brazil, nismo ni Argentina. Sve je meni jasno. Ali šta god da bude na Svjetskom prvenstvu. Šta god se desilo za nekih 10 dana u ponoć u Brazilu, makar nam Messi zabio 6 komada k'o iz pičke. Makar izgubili, nea veze. Mi više nismo gubitnici. Nismo više, ljudi moji, gubitnici. I evo opet suza sretnica, evo ih! Neka ih! Ne znam kud ću sa sobom od sreće. Hvala ti Džeko klocino stara, hvala ti Pjanke princu mali, hvala ti Spaha iako me često nerviraš, hvala ti Izete, hvala ti Generalu Rahimiću, hvala ti Salihoviću noga ti je k'o top, hvala ti Luliću, hvala ti Safete, hvala i onima koje nisam nabrojala. Hvala vam.

Uspjeli ste me nasmijati dok mi suze pršte iz očiju. To je magija. Jutros u 03:30 se desila magija. I pretvorili ste me u djevojčicu u Salihamidžićevom dresu, koja se kune u reprezentaciju iako je opet izgubila i koja govori: "Vid'ćete vi. Ići ćemo i mi jednog dana u Evropu ili svijet. I nećemo stalno gubiti, da znate. Ne-će-mo."

18 godina kasnije ja sam opet djevojčica. Sa istom naivnosti onog djeteta što je više voljelo sport i igranje na cesti, nego barbike i druge budalaštine. 18 godina kasnije gledam svog tatu, visokog metar devedeset i stodeset kila teškog, kako su mu oči crvene od istih ovih suza. Čak nam ni stara nije mogla reći da nas više jebo fudbal, da nas jebo. I bila sam u pravu da ćemo jednog dana ići u svijet. Znala sam ja to od onog momenta kad su nas na Marakani kamenovali. Znala sam bolan da nećemo zauvijek biti zadnja rupa na sviralu. Znala sam da će nešto normalno u ovom ludilu pobijediti. I da će Chicharito gledati moje sunarodnjake sa zavisti, jer su bili bolji.

Majke mi moje, ne mogu više ništa pametno napisati osim: mogu vas k'o kokoške očerupati Argentinci, Iranci i Nigerijci, al' jarane meni ste heroji. I vratili ste mi nešto što sam mislila da je nestalo, a to je iskreni osjećaj djetinjeg ponosa. Šta reći nego fala...

<< 06/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930