Da voda i mulj nisu prekrili mjesta mojih sjećanja, vjerovatno bih tek u poznim godinama pisala priče iz Maglaja. Vjerovatno bih i dalje, onako nonšalatno, stizala u Maglaj, pa prvo do M-a na pivu, nakon toga bih nazvala prijatelje i onda bismo vidjeli šta ćemo i gdje ćemo. Kupili bismo sebi možda neke cuge i zavukli se negdje, ili bismo cijeli dan sjedili u čika Dejinom M-u. Smijali bismo se nasumice, crnog humora nam nikad nije manjkalo, majka čak tvrdi da je moj humor definitvno iz maglajske čaršije. Moja nana bi vjerovatno sjedila na balkonu i pila kafu sa tetom Senkom. Čika Miki bi i dalje hodao gradom, pozdravila bih ga s poštovanjem i produžila dalje u pravcu neke kafane, gdje su me uvijek čekali zagrljaji i nasmijana lica maglajske raje.
Sinoć sam, da upotpunim agoniju, gledala dokumentarac "Bosna ili smrt" na youtube-u. Da se razumijemo: što se tiče rata, sjećam ga se kroz maglu i bilo bi nepravedno da bilo šta o njemu pišem, jer bi to bila nejasna sjećanja, da ne kažem laži. Međutim, uvijek me iznova dirne snimak sa sjednice svenarodne skupštine. Prof.dr. Zdravko Grebo priča o tome kako nas lažu i levate. Mlada raja plače pred ubicama s brda. Kažu: "Bježite iz našeg grada ubice, bježite ubice.". Vajarka iz Sarajeva pokazuje ruke potopljene u krv ubijenog djeteta. Kaže: "Ove ruke su vajale skulpture za ovaj grad, zašto je na njima sad krv?". Gledam opkoljeno Sarajevo sinoć i kontam da je taj rat bio bjelosvjetska nepravda. Razmišljam o imenima odgovornih i onako im poistiha jebem familiju. Polako, natenane, da ne bih koje pokoljenje zaboravila. I ljutim se i gnušam nad bradonjama i fanaticima. Huja me hvata. Što bi neko dolazio negdje i nekog ubijao? To mi nikad neće biti jasno.
S vodom je drukčije. Ona nema boju. Bar ne neku od onih stranačkih ili mitologijskih. Voda nema ni vjeru, a ne boji se ni tog boga. Nemaš koga optužiti, nemaš kome jebati mater. A da vam pravo kažem nikom nije do tog.
Gledala sam opkoljeno Sarajevo, kao što sad gledam Maglaj u smeću i mulju. Gledam sunčano Sarajevo, nasmijanu raju u kafićima, djevojke namirisane i sređene, bez ijedne brige u očima. Šetaju, parovi se drže za ruke. Radićeva je zelena, prezelena. Miljacka je mirna, pravi se kao da ništa nije bilo. Svako negdje putuje. Auta stalno cirkulišu Obalom Kulina bana. Neko ide na kafu, neko ide pomoći. Sve je to u pet deka...
Vidim da pišem depresivna sranja i da bi možda na koncu bilo bolje da ništa ne pišem. Brišem, pišem, emocije su mi nejasne i neidentifikovane. Čula sam se jutros s prijateljima i pitala šta treba. Vele dezinfekcijska sredstva, maske i rukavice. Govorim im da se spremam ponovo za polazak, kupujem, skupljam, jagmim se po apotekama, konzumima i tako.
"Ma nemoj da bi došla. Nema potrebe. Bila si jednom i dosta. Koliko možeš u rukama ponijeti? Kilu, dvije? Ti si dama bona."
Zašutjeh. Onda je svaki od njih sedmerice uzeo telefon i rekao da ima zaraza, da je opasno, da ne trebam biti tu, da sam im od veće pomoći kad sam u Sarajevu i kad im pošaljem šta zatreba, da sam već dovoljno uradila i da se više jebem sa svojim pametovanjem. Nasmijah se.
"Čuj ti, mala, haj' lijepo pošalji gajbicu pive i jedno litar rakije i de one svoje meksičke pite ili koji je već ono kurac. Nismo gladni, al' nam je na to ćeif."
Sjetila sam se kad sam zaglavila u Maglaju prije 2 godine. Nije bilo autobusa iz nepoznatog razloga, a hitno sam morala za Sarajevo. U roku od 10 minuta sam već sjedila u autu i išla na put. Ili kad sam imala problema s nekim levatima ovdje, a kad su oni stigli da to riješe čim sam rekla da sam u nevolji. Da je kojim slučajem moja kuća poplavljena oni bi već danima bili tu i pomagali da stanem na noge. Kad su za sitnice skakali, šta je sa glomaznim stvarima? E to je caka. I zato će Madame lijepo spremiti "meksičku pitu", što nije ništa više do prepečeni palačinci s piletinom i curry-em, kupiti 2 gajbe dobre tuzlanske (znam da im je to najdraža) i put pod noge. Nemaju oni bolan pojma koliko sile i snage u čovjeku ima kad je u pitanju ljubav.
Naše su tate u tenama pokušavale da otjeraju crnu kugu iz gradova. Orlove, škorpione, a ustvari maskirane pičkice i probisvijete. Pjane i koljače, odvratnjakoviće i bijednike. Sad je na nama da smeđu kugu otklonimo s cesta svih pogođenih gradova i sela ove države. I da djevojčice i dječaci mogu imati svoju maturu. Da se parovi i u Maglaju ponovo vodaju za ruku i sjedaju kraj Bosne. Da sve bude normalno i dobro.
I da, samo jedna mala opaska, ko daje i pomaže samo da svoju vlastitu bijedu umanju ništa nije postigao. Ruku pruži ispod one koja traži.