Kaže 'vako zakazivali se izbori u jednoj državi Jugoistočne Evrope. Krenule predizborne kampanje, onako šunjajući, tiho, perfidno. Ljudi zbunjeni ne znaju kud bi. Kad najednom iza brda izroni čovjek sav u svili i zlatu i veli: "Ja ću braćo da vas spasim da vam novčanike olakšam."

Svi se sjebaše, gledaju njegovu rumenu ćelavu glavu. Ko je ono? Viknu rulja. "REIS, MUSTAFA CERIĆ" reče on.

Eto to je vic.
Državo, plačem ti na grobu.

Sve i da smo se svi u državi ugušili u govnima tokom ovih poplava, da se region raspao, tektonske ploče ispomijerale, da je u vatri i dimu zauvijek nestao ovaj kutak svijeta, opet bi se našao onaj jedan debil da da svoj nepotrebni komentar na situaciju. Proklinjem dan kad je u ovo podneblje pušten internet i kad su nam poklonili slobodu govora.

Ne griješi puno onaj umjetnik što vlogove snima kad kaže da ovo niđe na svijetu nema. I nema da ga jebeš. Samo ovdje ćeš doživjeti da ti čovjek koji sebe naziva vjernikom smatra da je dobro što Cigani ne idu u školu i što nacionalne manjine nemaju nikakva prava. Samo ćeš ovdje vidjeti da se ljudi ače i diče izmišljenim teorijama koje ponosno nazivaju nacionalnim. Prse se k'o jebeni pijetlovi, kurče se ničim, a stranačku iskaznicu umjesto vjerske knjige drito kraj srca drže. Samo ćeš ovdje čuti da ti čovjek koji je musliman (ma, umetni ti svaku drugu religiju ovdje, nema frke, da ne bude da nekog vrijeđam) brani šerijat srcem i dušom, a očima je vidio Saudijsku Arabiju samo na fotkama. Sve što ima neke veze sa nečim što Bošnjo smatra svojim, Boga ti ne diraj. A mi ćemo tebe karati u glavu jer nisi Bošnjak,Hrvat,Srbin,SDA,SDP,SNSD,SDS,HDZ,HSS. Karat ćemo te do te mjere da ćeš se odlučiti da ideš iz jedne jedine domovine. I jeste i neka ste i hvala vam.

Dođe vjernik i kaže ateisti da je isti kriv (?!) za najveća ljudska stradanja u historiji. Kaže da su i Tito i Staljin i Hićo ateiste i da je iz ateizma proisteklo svo zlo ovog svijeta. I onda ja tom liku kažem: MRŠ U PIČKU MATERINU. Haj' se usudi biti ateista u ovoj bijedi od države! Haj' se samo usudi. Svaki dan si okružen vjerom, konzervativnošću, neciviliziranim ponašanjem. Svaki dan ezan, zvone crkve. Upališ TV Fatmir Alispahić drži ders. Upališ radio Cerić hoće u predsjedništvo. Izađeš napolje, naći će se neka snaša seljančura da tvoj život prokomentariše na bilo koji način. Šta su vjernicima ateiste i agnostici skrivili? Šta im rade koji kurac? Svira li Napalm Death 5 puta dnevno? Gađaju l' ih rakijom i "obrnutim krstovima"? Šta svetom trojstvu naroda rade jebene manjine? Šta im ja k'o Bosanka smetam, ne mogu posla dobiti, ne mogu poštovanje dobiti, ne mogu ništa. MRŠ MARVO POGANA!

Ovo je kurac sekularna država. U ovoj državi božije kuće izgledaju hiljadu puta bolje od ljudskih. Nije li to malo sjebano, da Savez Bošnjaka Istočne Bosne (ili kako se već zovu) u huku najvećih poplava poziva na donacije za džamiju. A na um palo im nije da usmjere te pare ljudima koji nemaju više ni vanjske hale. Ma sram da bude bagru više, sram i stid da je bude.

Jebem majku svim kvazihumanistima, svima koji su išli lafo pomagati narodu samo da se uslikaju u blatu i govnima. Jebem majku svima koji smatraju ljude pogođene poplavama sirotinjom, bijedom i građanima drugog reda. Jebem majku svima koji smatraju da je normalno da imaju SVA prava, dok drugi ima da šute i da žive kao zadnji klošari. Jebem majku svima koji pozdravljaju nepravdu i koji Kur'anskim ajetima objašnjavaju stradanje i havariju. Jebem majku svima koji jebu dječake, a pederima ne daju jebenu paradu. Jebem majku novinarima koji su objavljivali prepiske nekakvih balija i četnika, koji su prenijeli incident sa uzvicima "NOŽ ŽICA SREBRENICA", koji su medijski prostor dali bolesnicima i divljacima. Jebem li im majku ušljivu, jer da njih nije ne bi se bijednici i seljačine domogli vlasti i moći. Jebem majku bagri koja psuje Jugoslaviju, a zna o njoj koliko i ja, od svojih nacionalističkih djedova koji se u onom sistemu nisu uhljebili, ali jesu sada. Jebem majku i ljudima koji su obične pičke, nezahvalnici i sline. Mrš ojebine jedne bezobrazne. Da Bog da vas ni na slikama više ne vidjela.

S uzdignutim srednjakom, do kraja, samo fer i samo realno.

Zašto ne postoji neko SOS dugme, ogromno crveno, negdje na grudnom košu, koje možeš pritisnuti kad te život stvarno previše kara? Da pobjegneš negdje gdje nema boli, nijednog jedinog ni lijepog ni ružnog osjećanja.

Uvijek sam govorila da su ljudi u srži dobri (oprosti mi Miljenko). Pogotovo kad je neka pizdarija u pitanju. Nekad će ti dušmanin prije pružiti ruku u krucijalnom trenutku, nego neko tvoj. Isto tako ćeš se prije dogovoriti sa strancima, nego sa rajom, kad se koplja lome.

Nije bitan gest, često je dovoljno pitanje: "Mogu li ikako pomoći?". Nije bitna ni vrijednost, svjedočila sam kako dječak nosi svoje najdraže igračke i govori da ih poklonim djeci koja nemaju ništa. I onda je još i meni dao cvjetić i rekao da je njegova učiteljica rekla da treba dati cvijeće ljudima koji pomažu drugima.

Da su ti ljudi, kako učiteljica kaže, cvijeće jednog naroda.

Littlefoot je jedna od tih ruža.

I kad sebi  u gluho doba noći pustiš Tominu "Ljiljanu" skontaš da su ljudi cvijeće. Cvijeće koje niče iz ovih govana. I da su dobri koliko žele da budu dobri, a kada se na taj korak odluče onda ljudi lako mogu postati i bogovi.

Da voda i mulj nisu prekrili mjesta mojih sjećanja, vjerovatno bih tek u poznim godinama pisala priče iz Maglaja. Vjerovatno bih i dalje, onako nonšalatno, stizala u Maglaj, pa prvo do M-a na pivu, nakon toga bih nazvala prijatelje i onda bismo vidjeli šta ćemo i gdje ćemo. Kupili bismo sebi možda neke cuge i zavukli se negdje, ili bismo cijeli dan sjedili u čika Dejinom M-u. Smijali bismo se nasumice, crnog humora nam nikad nije manjkalo, majka čak tvrdi da je moj humor definitvno iz maglajske čaršije. Moja nana bi vjerovatno sjedila na balkonu i pila kafu sa tetom Senkom. Čika Miki bi i dalje hodao gradom, pozdravila bih ga s poštovanjem i produžila dalje u pravcu neke kafane, gdje su me uvijek čekali zagrljaji i nasmijana lica maglajske raje.

Sinoć sam, da upotpunim agoniju, gledala dokumentarac "Bosna ili smrt" na youtube-u. Da se razumijemo: što se tiče rata, sjećam ga se kroz maglu i bilo bi nepravedno da bilo šta o njemu pišem, jer bi to bila nejasna sjećanja, da ne kažem laži. Međutim, uvijek me iznova dirne snimak sa sjednice svenarodne skupštine. Prof.dr. Zdravko Grebo priča o tome kako nas lažu i levate. Mlada raja plače pred ubicama s brda. Kažu: "Bježite iz našeg grada ubice, bježite ubice.". Vajarka iz Sarajeva pokazuje ruke potopljene u krv ubijenog djeteta. Kaže: "Ove ruke su vajale skulpture za ovaj grad, zašto je na njima sad krv?". Gledam opkoljeno Sarajevo sinoć i kontam da je taj rat bio bjelosvjetska nepravda. Razmišljam o imenima odgovornih i onako im poistiha jebem familiju. Polako, natenane, da ne bih koje pokoljenje zaboravila. I ljutim se i gnušam nad bradonjama i fanaticima. Huja me hvata. Što bi neko dolazio negdje i nekog ubijao? To mi nikad neće biti jasno.

S vodom je drukčije. Ona nema boju. Bar ne neku od onih stranačkih ili mitologijskih. Voda nema ni vjeru, a ne boji se ni tog boga. Nemaš koga optužiti, nemaš kome jebati mater. A da vam pravo kažem nikom nije do tog.

Gledala sam opkoljeno Sarajevo, kao što sad gledam Maglaj u smeću i mulju. Gledam sunčano Sarajevo, nasmijanu raju u kafićima, djevojke namirisane i sređene, bez ijedne brige u očima. Šetaju, parovi se drže za ruke. Radićeva je zelena, prezelena. Miljacka je mirna, pravi se kao da ništa nije bilo. Svako negdje putuje. Auta stalno cirkulišu Obalom Kulina bana. Neko ide na kafu, neko ide pomoći. Sve je to u pet deka...

Vidim da pišem depresivna sranja i da bi možda na koncu bilo bolje da ništa ne pišem. Brišem, pišem, emocije su mi nejasne i neidentifikovane. Čula sam se jutros s prijateljima i pitala šta treba. Vele dezinfekcijska sredstva, maske i rukavice. Govorim im da se spremam ponovo za polazak, kupujem, skupljam, jagmim se po apotekama, konzumima i tako.

"Ma nemoj da bi došla. Nema potrebe. Bila si jednom i dosta. Koliko možeš u rukama ponijeti? Kilu, dvije? Ti si dama bona."

Zašutjeh. Onda je svaki od njih sedmerice uzeo telefon i rekao da ima zaraza, da je opasno, da ne trebam biti tu, da sam im od veće pomoći kad sam u Sarajevu i kad im pošaljem šta zatreba, da sam već dovoljno uradila i da se više jebem sa svojim pametovanjem. Nasmijah se.

"Čuj ti, mala, haj' lijepo pošalji gajbicu pive i jedno litar rakije i de one svoje meksičke pite ili koji je već ono kurac. Nismo gladni, al' nam je na to ćeif."

Sjetila sam se kad sam zaglavila u Maglaju prije 2 godine. Nije bilo autobusa iz nepoznatog razloga, a hitno sam morala za Sarajevo. U roku od 10 minuta sam već sjedila u autu i išla na put. Ili kad sam imala problema s nekim levatima ovdje, a kad su oni stigli da to riješe čim sam rekla da sam u nevolji. Da je kojim slučajem moja kuća poplavljena oni bi već danima bili tu i pomagali da stanem na noge. Kad su za sitnice skakali, šta je sa glomaznim stvarima? E to je caka. I zato će Madame lijepo spremiti "meksičku pitu", što nije ništa više do prepečeni palačinci s piletinom i curry-em, kupiti 2 gajbe dobre tuzlanske (znam da im je to najdraža) i put pod noge. Nemaju oni bolan pojma koliko sile i snage u čovjeku ima kad je u pitanju ljubav.

Naše su tate u tenama pokušavale da otjeraju crnu kugu iz gradova. Orlove, škorpione, a ustvari maskirane pičkice i probisvijete. Pjane i koljače, odvratnjakoviće i bijednike. Sad je na nama da smeđu kugu otklonimo s cesta svih pogođenih gradova i sela ove države. I da djevojčice i dječaci mogu imati svoju maturu. Da se parovi i u Maglaju ponovo vodaju za ruku i sjedaju kraj Bosne. Da sve bude normalno i dobro.

I da, samo jedna mala opaska, ko daje i pomaže samo da svoju vlastitu bijedu umanju ništa nije postigao. Ruku pruži ispod one koja traži.

Dese se u životu stvari, koje te potresu i nakon kojih više nemaš riječi. Kažeš sebi tad da su drugi već sve rekli i da bi tvoje riječi bile višak. I da, zaista, ono čega sam se najviše nagledala jeste višak šuplje. Ali ni to nije bitno, znam da naši ljudi vole i senzacionalizam i krv i sodomu i gomoru, samo da se priča. Jedini koji ćute su hrabri ljudi koji su ostali bez ičega. Onako dostojanstveno lopataju mulj, još dostojanstvenije na pitanje:"ŠTA VAM TREBA?!" odgovaraju: "Ništa.".

Čini mi se  da ne mogu napisati ništa kvalitetno i da nijedan pismeni sastav nije dovoljan da objasni šta se desilo mojoj porodici i mojim prijateljima. I mislim da nije ni vrijeme ni mjesto da lične tragedije objavljujem u javnosti. Ima, dragi moji, mnogo dirljivih, lijepih, ružnih, groznih, bolnih priča. Ali to nisu moje priče. Neću im ih ukrasti. To su njihovi životi, prostrti na portalima. Njihove kuće u kojima više ništa nema, pred očima bezimene internetske rulje. Egzistencije, a ne brojke. Bol i smrt, a ne statistike.

Tek kad vidiš Maglaj kad se voda povuče shvatiš šta znači riječ "ništa". Tako često koristimo tu riječ, je l' da? Kad nakon svega zaista ostane "ništa", onda ćutiš.

Neću komentarisati ni gafove političara. Neću komentarisati u suštini ništa. Kad vidiš ljude kojima je sve otišlo u pičku materinu, nemaš kad da komentarišeš. Hoćeš da pomogneš. Da lopataš ta govna dok ti obje ruke ne otpadnu, da skineš sa sebe jebenu odjeću i da daš sve što imaš, makar i ti na kraju ostao bez gaća, iz nekakve solidarnosti. Iz nekakve želje da se odužiš svim tim ljudima koji su ti darivali osmijeh. Tim ljudima koji su s tobom bolan suze puštali kad te frajer ostavi. Momci koji su te branili, kad te neko napadao i vrijeđao. Ljudi koji ti nikad nisu zaboravili rođendan i uvijek punih ruku stizali na slavlja u Sarajevo. To je Maglaj.

To mjesto, gdje sa visoka na samom ulazu stoji velika gradina, za koju su nam pričali da u njoj stanuju duhovi. A mi smo, kao mali na raspustima uvijek htjeli da vidimo duha. A nikad nismo imali sreće. Tu je i Kuršumlija džamija, čiji sam minaret kao djevojčica nazvala "ojovkom". Tu je pekara NON STOP, gdje možeš kupiti burek koji vraća pjanog čovjeka iz mrtvih. Tu je i Picadilly, kafić, gdje sam sjedila sa svojom prvom i jedinom pravom ljubavi. Tu, kraj Bosne, su bile klupe na kojima sam prošlo ljeto sjedila i sa svojim drugovima uz pjesmu pratila zalazak sunca. Tu je i Paradajzova prodavnica, gdje ima sve, a može i na veresiju, nema veze.

Sve je to sad u mulju. Nešto više nikako i ne postoji. Čak je i prodavničica poplavljena do vrha. Samo se stara maglajska Gradina nije pomjerila nigdje. Kažu da se Maglaj zove Maglaj, jer su ljudi prije sa gradine skakali u gustu maglu, a ona ih je nježno spuštala na tlo. Kao čarobni oblak! Kao leteći tepih!

Gradina ponosna, s visine gleda dešavanja. I ćuti i trpi. Gledala sam je dugo. I učini mi se kao da je rekla: "Voda ne može odnijeti inat".

I ne može, majku da joj jebem.

Petnaesti peti. Petnaesti maj. Maj petnaesti. Peti mjesec, petnaesti dan. Neki ljudi su umrli danas. Tim koji su umrli želim da im Bog dušu prosti, ako su vjerovali u Njeg. Ako nisu, onda želim da im bude laka crna zemlja i da nađu smiraj svog bila. A neki su danas rođeni. Ili danas prije dvadesetsedam godina. Njima, kojima je danas rođendan, želim sretan rođendan.

2009. godine na ovaj dan bila sam na prikladnoj proslavi rođendana, odjevena u neku crnu haljinu. Pukla je i profesionalna friza, da ne pričam o šminki. Pila sam crno vino, ako se ne varam meksičkog porijekla. Ne bih se mogla sjetiti imena, iako sam vrsni vinopija, ali ono čega se mogu sjetiti jeste da je bilo preslatko za moj ukus. Crna vina moraju biti suha da bi ih Madame gotivila. Gostoprimljivi slavitelj (kakva je ovo riječ) rođendana je dakako znao da volim suha vina, ali onako čisto prcanja priredio mi je nešto slatko iz Mehika. Znate li da židovska narodna muzika vuče na starogradske pjesme iz Vojvodine i da je najveći fazon s dobrim sirom da ima što veće rupice? Jeste da sladi, ali se slaže uz suho vino kad sladi. Uz slatko crno vino se ne slaže skoro ništa, al' kad pukne flaša možete jesti i eksere.

Elem, ima jedno jako lijepo mjesto u okolini Hamburga. Zove se Heeslingen. To mjesto je raj za osobu koja voli suncokrete. Inače, ja kao biće iz brdima nakićenog Sarajeva, sam uvijek voljela nagledati se ravnice. A kad je pukne ravnica, sa milion žutih jarkih prelijepih suncokreta, i jednim zalaskom sunca gdje se boje miješaju po najboljim formulama prirode, samo šuti i ćeifi.

Nikad više nisam otišla u Heeslingen, niti sam tu crnu haljinu izvadila iz ormara nakon tog dana. Uvjeravam se da mi sve druge haljine ljepše stoje od te, a i da Heeslingen kad nema suncokreta sigurno više nije ništa drugo do obično pitomo švapsko selo.

Uvijek sam pamtila datume i lica, velika je to kazna. Pamtim oblike očiju, da li rubovi usana idu ka dolje ili ka gore. Pamtim tačne nijanse boje kose i obrva. Pamtim hod. Pamtim ruke, ožiljke i tetovaže. Sve što percipiram ostaje u glavi, vječno. Ali kada bih htjela da se sjetim osjećaja i detalja iz međuljudskih odnosa, tu sam odmah pred šah matom. Zaboravljam riječi, pjesme, snove, smijeh i suze. Sve što ostane od bića, nakon što napusti moj život, jeste datum i lice.

Svi imamo svoju hroniku ljudi. Kartoteke, sa oznakama po kojima ih pamtimo. Neki imaju sitnice, uspomene, slike i pismena. Knjige s posvetama ili razglednice iz Kaira. Možda neku majicu thrash metal benda, ili ogrlicu s kamenom boje mora. Taložimo, pamtimo, spajamo i razdvajamo. A nakon izvjesnog vremena nam se sjećanja izvrću i kolebaju. Lomljive su to stvarčice. Treba pažljivo rukovati s njima. Čovjek je, bez garderobe i automobila, samo slika svojih sjećanja. Zato trebamo paziti šta i koga pamtimo i čije ime doista treba dobiti oznaku "VAŽNO" u kartoteci naših ljudi.

Izvijestiše me da je Miljacka danas kao Dunav. Kažu da nosi sve pred sobom i da ljubi Drveniju. Razljutila se vještica. Nervira je, valjda, što ljudi lažu. A stvarno lažu na sve strane i sve što smo naučili ranije, žele da nam oskrnave i pobrkaju. Kažu da antifašiste nisu pravi heroji, već da su koljači. Vele da Bosna i Hercegovina ne može funkcionisati samostalno. Govore o obespravljenim Hrvatima i o želji za trećim entitetom. Lažu, kao džukele, da džukela oprosti. A nakitili se postratnim titulama k'o đenerali. Te doktorat ovamo, te magisterij onamo. Sve gospoda u kasabi. Sve muda, a nigdje djela.

Stvarno me ljuti laganje. Trudila sam se cijelog života da pročitam mnogo knjiga. Htjela sam da, iako nisam religiozna, ipak bacim oko i na Kur'an i na Stari i Novi zavjet. Hodala sam po džamijama, crkvama i sinagogama diljem Evrope i pričala s ljudima. Interesovalo me je šta mi ima ispričati časna sestra iz Rijeke i mlada pobuljena Turkinja iz Berlina. Žudila sam da razumijem ljude i da ih prihvatim u čitavoj toj različitosti koju nude. Zbog tog sam cijenila homo sapiensa, jer svaki ima svoju priču i svaka priča je zanimljiva kada ju pažljivo slušaš. I kada im pristupiš s nježnošću i razumijevanjem odgovorit će ti jednakom mjerom.

Jednom prilikom sam pričala sa svojim komšijom hadžijom, rahmet mu duši. Imali smo taj običaj, ja s fakulteta, on iz džamije, pa onako uz dobar razgovor odhodamo do kuće. Hadžija je znao da ja ne vjerujem u Boga i to je za njeg bilo sasvim u redu. Nije me pitao zašto ne vjerujem, nije mi citirao redove Kur'ana i pokušavao da me zastraši kaznom za ćafire. Nije mi govorio o ovom i onom svijetu i kako ću ja loše proći, a on dobro. Osuđivao je ekstremizam. A onom hodži iz Gluhe Bukovice je tako slasno otresao sve po spisku, da se našalio da će morati ponovo na hadždž. Hele nejse, taj čovjek je bio miran, dostojanstven i tolerantan. Nije nikome srao. Nije čak osuđivao ni komšiju Mirsu, koji je pio k'o smuk i sjedio pred prodavnicom galameći na ljude. Uvijek je volio reći da svaki čovjek ima svoju nafaku i "hvala Bogu mozak" i da može sa svog života uraditi šta god mu je ćeif, sve dok ne ošteti drugog.

Hadžija je umro 2011.godine. Bila sam na tehvidu, da mu odam počast, iako stvarno nisam u tim vodama. Sjećam se da sam se iznenadila kad sam u dnevnom boravku vidjela veliku sliku Josipa Broza, ali sam se onda sjetila hadžijinih riječi: "Da je Bog d'o Tite, da rašćera bandite".
Nasmijala sam se i shvatila da je dovoljno da pokušaš razumjeti ljude. Da bolje reaguju na pruženu ruku, nego na stisnutu pesnicu i da smo Hadžija i ja, uprkos svim silnim razlikama, bili prijatelji.

Jer je za prijateljstvo sasvim dovoljno da prihvatiš i oprostiš.

"Čovjek se umori, sine.", rekao mi je na par sati prije nego što je izdahnuo. Što ružno zvuči "izdahnuti", a još gore "umrijeti", ne zna čovjek koji je termin nezgrapniji i izlizaniji. A svaka smrt je drukčija i svaka smrt zaslužuje svoj glagol. Što o tome ljudi ne razmišljaju dok život kite jebenim epitetima?

"Od života valjda i od ljudi. I od laganja i od istine. Umorio sam se, sine, kao što se umaraju oni trkači na Olimpijadama, pa se na koljena naslone i duboko dišu, a čini se da nikad neće doći do daha. Eto tako sam ti i ja odživio svoje, čini mi se pošteno. Ali nek' o tom sude ljudi. Znaš da mi bog nije bio isprika ni kletva."

Ne znam za čim je žalio. Možda sam ga trebala pitati ima li neku posebnu želju, ali nisam znala da će umrijeti tek par sati nakon našeg razgovora. Možda sam mogla glumiti da imam šesto čulo pa da uljepšam ovu priču rekavši da sam kao osjetila da će umrijeti. Ne osjeća se da će ti neko umrijeti. To vuče na priželjkivanje. Ne glumite jebene vidovite Džemile.

Nije lijepo izgubiti nešto što srcem voliš i za šta si dušom vezan. Blago sam ovo objasnila, ali čini mi se da ne postoje riječi da realnošću opskrbe tu bol i razvaljivanje grudnog koša macolom. Gubiš ih smrću, gubiš ih na peronima hodajući po opušcima i plastičnim šoljama kafe proljevuše. Gubiš ih dok sjede pred tobom i ćute. Svakom galamom i psovkom napreduje proces gubljenja voljenog ili voljene. Kaže "Loading 58%". Gubiš ih dok ih bolan držiš za ruku i uvjeravaš da ih voliš i da ne moraju nikud, jer ćeš ih ti svojim životom štititi i braniti. Ispadaju ti vremenom iz džepova kao mobiteli. Ostaju ti u uredima i po restoranima kao kišobrani. I na kraju si sam i pitaš se jesi li se i ti umorio i koja bi to bila tvoja posljednja želja pred polazak odavdje, gdje za tebe više nema sreće.

Sad sam pročitala priču o čobanu koji je negdje na proplanku našao štene. Gajio ga, mazio i pazio. Jebi ga, da je kamen zavoljet ćeš ga s vremenom. Jednog dana čoban je zakunjao u hladu, i probudilo ga je režanje i krkljanje. Kaže ustao je i vidio par svojih mrtvih ovaca. Odmah je uzeo pušku, razljutio se valjda što je njegov pas ubio njegove ovce, nanišanio glavu svog cuke i opalio. Cuko se nije ni pomjerio, samo se složio na tlo. K'o da je slutio. I tako je čoban razjaren išao da spasi šta se spasiti može. Uletio je među one ovce, da pokupi trupla, a onda se sjeb'o. Pred njim dva leša vukova i jedne vučice koji su bili pravi krivci za mrtve ovčice. Ubio je svog prijatelja, koji mu je htio odbraniti hljeb i dom.

Nije ovca vrijedna vašeg dobrog havera. Govorite onim koje volite da ih volite. I nemojte se inatiti i praviti ludi. Jer će vam otići i tad vam ništa više neće ostati nego maglovita sjećanja na ispunjen život i mir u duši. A taj mir vam mogu darovati samo oni koji vam daju ljubav.

"Nemoj gledati dnevnik, sine. Nisu to pametni ljudi. A nemoj ni puno razmišljati o smislu života. Evo ja, ovakav star, nisam uspio da shvatim što sam tu. Samo sebi reci: Tu sam da ljudima dam osmijeh i tako živi i kad ti je teško, sine, daj da se smiju i da ne vide očaj. Budi, sine, smijeh. Bolje smijeh nego da budeš nekome razlog da plače. Nemoj da bi sad plakala, donesi mi čaj i šah. Da odigramo još jednu..."

I to je bila zadnja koju odigrasmo. Ali sam ga poslušala. Sad, dok mi suze vriju u očima k'o voda u naninoj džezvi za jutarnju kafu, s osmijehom odgovaram ljudima. I smijem se i smijem. I samo se smijem. I ne dam da izađe ijedna vodena slana kurva na vidjelo, jer suze nisu za svačije lice. Neka lica su najljepša kad se s njih ne može pročitati ništa.

Nije lako biti žena, to znamo mi koje to jesmo. I jasno da je veliki pain in the ass kad ti muškarci diktiraju kako trebaš živjeti i šta raditi, a to se pogotovo dešava u patrijarhalnoj vukojebini poput Bosne i Hercegovine, stoga sam se odlučila u ovom tekstu obratiti maloljetnim osobama, djevojčicama i djevojkama i nadam se da će bar jedna pročitati ovo i sama sebi pomoći. Ne može ti muško diktirati život kad nije žena. DA! Tako je jednostavno.

1. Nemoj konstantno ponavljati da si predebela i ružna. Većina žena koja to radi samo želi iz usta sagovornika da čuje suprotno. Dokazano, pročitano, ofirno. Prihvati se kakva jesi, a ako se sebi ne sviđaš onda se samo zbog sebe prepravljaj, dorađuj i ispravljaj. Nemoj da bi bila budala i kosu farbala samo zato što se nekom mudonji sviđaju plavuše.

2. Općenito ne tarlahaj mnogo uokolo jezikom. U svakom smislu. Pametnije se ponašaj, ne ogovaraj bezveze narod i ne obaziri se na to šta ko o tebi priča. Svi smo bar jednom u životu prošli torturu bivših prijateljica i prijatelja, laži, tračeve i notorne gluposti: najviše ćeš ljude ispizditi ako ih ignorišeš. I to baš ignorišeš. Ne ono lafo na cesti prođeš bez pozdrava, pa s jaranicom odeš na kafu i kreneš srati kako "glupaču nisi pozdravila". Ne. Naprosto šuti, trpi i budi pametna. Ne govori ni o kome ništa. Tek tad možeš za sebe reći da si dama.

3. Pištolji, BMW-i, zlatne štikle, gucci, armani-ako nisi Lady Gaga mani se ćorava posla. Ta bad girl furka što nam je preko Jelene Karleuše i drugih ofajli doprla u društvo te samo označava lakom  robom. Iako dižeš fotke bijesnih pički s bembarama i utokama ti to nisi. Vjerovatno nikad nećeš ni opaliti iz pištolja. A u suštini te pištolji samo zanimaju kad su stilski dorađeni sa efektima cvijeća i svarovski kristala. Nemoj se praviti opasna. To većinom rezultira u podsmjehu. Upamti, nije kul ni kad je frajko "opasan". Ti likovi s bicepsima i utegnutim fake versace majicama su obični pacijenti. Pusti se furanja. To niko ne voli.

4. Ako se zaljubiš tiho se zaljubi. I ako ne upali tiho razguli. U svemu budi tiha i dostojanstvena. Nema potrebe za naprasitošću. Znam, to roditelji rijetko objasne. Ali, evo, ima starija teta madame da ti kaže da to kurcu ne valja. Nemoj galamiti, nemoj dozvoliti da svako vidi šta osjećaš i kako si. Nisu svi ljudi ni zaslužili da znaju je li ti dobro ili loše.

5. Nemoj se kurčiti. Ne biraj ljude po novčanicima. A ako hoćeš da se kurčiš pošteno sebi zaradi dinar. Nemoj da te ikad iko izdržava osim mame i tate dok si u godinama školovanja. Nemoj primati pića od stranaca. Nemoj primati skupe poklone od likova s kojima si 15 dana. Ne prodaji pičku dijete, to je poenta.

6. Budi svjesna da nisi samo mašina za rađanje i ako ne želiš da imaš djecu, nemoj.

7. Oblači se kako hoćeš. Ako hoćeš oskudno i vulgarno, odradi to. Ako hoćeš indijsku furku, odradi to. Ako hoćeš retro stil iz 1940. odradi i to. Ali budi svjesna da ljudi ne vole kada previše odskačeš od njih. Grupa voli jednostavnost. Nemoj po svaku cijenu biti u centru pažnje. Vjeruj mi, curice, bolje je po diplomi punoj devetki, nego po golom šupku u tramvaju da te pamte.

8. Nemoj puno plakati. Nemoj da misliš da su negaitvne stvari smak svijeta, jer nisu. Svi smo doživjeli svašta. Nije tvoja muka najgora, vjeruj mi.

Toliko, drage žene, voli vas Madame!

Čitam sad uz jutarnju kafu da većina maturanata zbog skupoće aranžmana neće ići na ekskurziju. Žao mi mlađe raje. Iako ta ekskurzija, kad malo stasaš, i nije izvor nekih kulturološki kvalitetnih sjećanja, već klasična opijačina i ludovanje, ipak svi maturanti zaslužuju da je dožive. Kad sam ja išla u gimnaziju samo dvoje ljudi iz cijele generacije nije išlo na ekskurziju. Ne znam što nisu išli, ali znam da nije bilo do para, jer smo svi bili spremni skupiti love da i to dvoje idu. Znam da Alan nije htio jer nas je sve mrzio. A za onu curu ne znam. Tad sam prvi put u životu popila desperados i sangriju. I prvi put povraćala. Prvi put u odjeći skakala u Iberijsko more. Prvi put svjedočila najglupljoj tuči među rajom koja se ikad dogodila.

Jako mi je žao bosanske male raje. Stvarno mislim da to nisu zaslužili. Htjela bih da i oni kao i drugi mladi ljudi širom Evrope putuju gdje hoće. Htjela bih da i oni mogu vidjeti kako je Stockholm lijep, kako su Francuzi neljubazni i kako je Toskana stvarno najljepše mjesto za udebljati se kao stoka. Htjela bih da mogu sebi zaraditi dinar za sve svoje sitne želje, koje u kapitalizmu u normalnoj državi sebi svako može ispuniti. Neću ba da naša djeca znaju ime svakog uhljupa iz svake stranke, dok druga omladina šparta po svijetu i ne razmišlja o politici.

Kakav je to režim koji dozvoljava da djeca pate? Kakvi su ba to ljudi koji obilježavaju pogibiju djece jednog imena, a boli ih kurčina za djecom drugog imena? Hajd' kad ljude boli kurac za starije, hoće li raditi, neće li raditi, hoće li skuckati kakvog dinara za lijep 1.maj. Ali djecu zajebati, to mogu stvarno samo najokorjelije seljačine i debili. Sram da vas bude.

Inače, još par životnih mudrosti nepovezanih s tekstom:

1. Ako naglašavaš da si bolji čovjek od nekog i nisi baš bolji. Samo si glasniji.

2. Najopasniji su ljudi kojima je od srca svejedno. Ne ono "srednja škola" fora svejedno kad te ostavi momak, ti kući plačeš uz balade Ace Pejovića, a pišeš status: "Svejedno". Ne. Već oni koje stvarno boli kurac. Ti su već izgubili sve-čuvajte ih se.

3. Nada umire posljednja. Ali kad ona umre rađa se nova nada. I čovjek uvijek ima nešto čemu se nada, makar to bilo da nađe 2.50 marke za dvolu K plus.

4. I što bi rekao Miljenko Jergović u mailu koji mi je jutros poslao kao odgovor na moj mail u kom mu se zahvaljujem za neograničeni doprinos mom opraštanju od Sarajeva:

"zao mi je sto vam se sarajevo tako zamjerilo da zelite otici, ali s druge strane, to i nije tako strasno. dobro je da se covjek pomice, seli, odlazi i dolazi. na kraju, to nam je u prirodi. jedino steta sto se u nasem slucaju, i u svim slucajevima nasega grada, sve cini tako definitivnim.